Stigla je nova radnica na izdavanju Metadona. Oko 30 godina, crna kratka
kosa, nista posebno. Vidjao sam je i ranije na odeljenju gde leze
uglavnom alkoholicari a sada je dobila premestaj, nadam se po kazni.
Prijatno me je iznenadila njena ljubaznost na pocetku jer je znala da se
javi sa dobar dan i dovidjenja, a ne samo da zatvori salter ispred nosa
pacijentu bez reci, sto je bio obicaj. Da li zbog toga sto je htela da
savesno obavlja svoj posao ili zbog naredjenja rekla mi je da trebam da
se testiram. Testiranje bi po pravilniku trebalo da bude dva puta u
mesecu kao i kontrole kod doktora ali su mi do sada gledali kroz prste
jer nisam pravio nikada probleme niti sam bio pozitivan na testu pa je
znalo da prodje i par meseci a da se ne testiram. Testiranje je jedan
ponizavajuci proces jer moram pred osobljem da pisam u casu a oni su
duzni da me pazljivo posmatraju da im ne bih slucajno podmetnuo tudju
mokracu. Kada se probudim ne smem da idem na WC vec moram da trpim da
bih mogao tamo da napunim casu i da ne idem taxijem to bi bila prava
agonija. I tako napunim besiku i odem na testiranje kad tamo guzva
ispred saltera zbog nadolazecih praznika sto je znacilo da moram da
trpim jos 40 minuta. Mrzeo sam ceo svet a pogotovu torokusu koja je
zadrzavala radnike kretenskim pitanjima, cak je trazila krpu da obrise
pult sve dok joj radnica nije rekla da ide i ne smeta. Napokon dolazim
na red i kada joj kazem da treba da se testiram dobijam odgovor da nisu u
mogucnosti sada da me testiraju zbog guzve, vec da dodjem sledece
nedelje. Rekoh samo: Dobro. Mada sam imao zelju da joj kazem da me
maltretiraju sa testiranjem i da nije trebalo da mi kaze da se
pripremim, bas nju briga sto sam taxisti rekao da me ne ceka i sto cu
sledece nedelje opet morati da trpim mokracu u sebi do testiranja.
Devojka iza mene vec nije imala zivaca i pocela je da protestuje: Ali
meni ste rekli da dodjem da se testiram danas! Nova radnica joj rece: Vi
treba da budete spremni uvek na testiranje jer mozemo da trazimo test
svaki put kada dodjete. Zurno sam otisao iz gomile koj ceka tako da
nisam cuo nastavak rasprave. Hteo sam reci devojci koja se bunila da se
smiri i da imamo isti problem pa se ja ne bunim a onda pomislim, pa i
treba vise neko da se pobuni protiv ovog maltretiranja, zasto da cutim i
trpim?
I tako dolazim danas ponovo po Metadon i saopstavam da trebam da se testiram i tada mi se izvrne jedna boca na koju sam stavljao zastitni poklopac i prospem nekih desetak kapi. Devojka sa pocetka price pita: Sta se desilo? i ja odgovaram: Ma prosulo mi se... Ona: Gospode Boze. Pokupio sam prstom sa pulta ono sto se prosulo i polizao kao nekakav pas, sam sebi se smucih. Zatim ulazm u prostoriju gde radi osoblje radi testiranja. Uveli su interfon sa kamerom na ulazu radi licne sigurnosti a i zaposlili su ljude iz obezbedjenja sto je dobro jer se stalno desavaju otimanja i tuce. Ne znam kako se zove radnica pa cu je u daljem tekstu nazvati Ceca jer voli da peva. Ceca: Hocete li moci (misli na pisanje)? Ja: Da (nadam se). Skidam dugacki mantil u koga sam ubacio boce od metadona i kacim ga na vrata od WC-a a pri tom moram da pazim da se boce ne proliju. Zatim sledi delikatni deo posla kada moram da skidam pantalone i gace tako da se okrecem malo u stranu da mi ne vidi kitu i brzo sedam na WC solju jer iz stojeceg polozaja nema sanse da pisam. I dok tako namestam kitu Ceca me pita: Imate li nesto? Ja: Sta? Da li ste nesto poneli sa sobom? Ja: Ne. Uzimam plasticnu casu u koju moram da ubacim kitu dok ona peva: Skeladzijo, skeladzijo...(Garavi Sokak) I tako gleda ona mene kroz otvorena vrata WC-a i ja gledam nju i vidim da su i druga vrata otvorena i cuju se razni zenski glasovi (nekakva delegacija je dosla u posetu). Ja: Dolazim ovde vec tri godine i nemam ni jedan minus na testovima a i dalje moram da prolazim kroz ovo. CeCa: (Nesto je promumlala na brzaka). Ja: Razumem ja vas, vi samo radite svoj posao, nego komentarisem. Proslo je mozda minut u tisini tj. ona je i dalje pevusila skeladziju dok nije progovorila: jel ide? Ja: Jos malo. Izasla je iz prostorije ali su vrata sirom ostala otvorena i sve je vrvelo od glasova, samo sam cekao da neko bane i vidi kako sedim na solji kao manijak sa otvorenim vratima. Ne znam da li je moguce vecini ljudi da to urade u takvoj situaciji. Posle jedne minute vraca se Ceca i pita: Jeste li zavrsili? Ja: Nisam navikao da to ovako radim, treba mi jos malo vremena. Ceca: Ne mogu vas ja cekati vecno. Ja: E pa sada cekajte kada ste me vec zvali da se testiram. Ceca: Stavicemo vam kateter ako ne mozete. Ja: Stavite sta hocete, bas me briga. Izadjite napolje pa cu zavrsiti. Ceca: Ne moze. Ja: E onda cekaj. Ceca: Znate sta, vase ponasanje je bezobrazno. Ja: Nista vam ne znaci taj beli mantil, zasto mi niste dali Metadon kada ste videli da mi se prosulo? Da niste pevali vec bih zavrsio, sledeci put cutite. Ceca: ovaj test vam se nece priznati, radicete ga ponovo. Okrece ledja i odlazi. Ja: Hocu kurac da radim ponovo. Opasno me je iznervirala. Uspeo sam nekako da napunim casu mokracom. Izlazim iz WC-a i zaticem gomilu ljudi u belim mantilima ispred kancelarije moje doktorke i glasno viknem zeleci da se zalim: Doktorka! Okrece mi se jedna zena u belom mantilu, mislim da je psiholog i kaze: Doktorka je trenutno zauzeta. Zatim odlazim kod Cece i stavljam mokracu na sto i viknem: Nema sanse da ponovo radim test! Krecem prema izlazu ali nailazim na zakljucana vrata koja su povezana sa interfonom i proderem se na sav glas: Otvaraj vrata !!! Ocigledno je resila da me zajebava i ne zeli da mi otvori. Cekao sam dva minuta i posto mi nije otvorila vracam se u prostoriju za izdavanje resen da napravim scenu. Sa njom je radio momak od nekih dva metra, duge kose, oko 25 godina, mrsav, izbusen srebrnim mindjusama i nosi gomilu srebrnog prstenja. Sada cu da im trazim da mi napune novu bocu zbog toga sto mi se prosulo. Vadim bocu koja se prosula i stavljam na sto govoreci: Sada mi napunite novu bocu jer mi se ova prosula. Osoblje se samo pogledalo i nastavilo da radi kao da ne postojim. Cekao sam jos par minuta i tada mi puce film: Jel' vi sedite na usima!!! Cujete li sta vam govorim? Dokle cete se praviti blesavi?! Ceca: opet je nesto promumlala tako da je nisam nista cuo. Proderah se: Sta? Namerno nisam hteo reci "molim" jer to ne zasluzuje. U tom trenutku nailazi radnik obezbedjenja, covek od 2 metra i 130 kila, zajedno sa mojom doktorkom. Oboje me pitaju u cemu je problem. Kazem: Vec treci put dolazim na testiranje... Doktorka: Da? I sada ne zeli da mi prizna test. Vi znate da ja ne pravim probleme, hteo sam da izadjem napolje ali me nisu pustili i sada sam namerno trazio da mi sipaju novu bocu jer mi se prosulo. Doktorka: Koliko se prosulo? Ja: Oko 10 kapi. Doktorka: Ne mozemo vam priznati 10 kapi. Ja: Ma ne bih ni trazio da su me pustili napolje i da mi nije pevala dok sam bio u WC-u a zatim mi kaze da nece priznati test. Doktorka ulazi kod osoblja i zatvara vrata da ne cujem sta pricaju. Posle par minuta izlazi i kaze: Oni nisu culi kada ste trazili da izadjete. Ja: Ovo je bezobrazluk. Doktorka: To nije bezobrazluk. Hocete li sada da izadjete pa cemo posle na miru da popricamo. Ja: Hocu, mogu li da uzmem nazad svoju bocu? Doktorka: Da. Ja: Hvala, dovidjenja. Doktorka: Dovidjenja.
Ma neka dodju vise radikali na vlast.
I tako dolazim danas ponovo po Metadon i saopstavam da trebam da se testiram i tada mi se izvrne jedna boca na koju sam stavljao zastitni poklopac i prospem nekih desetak kapi. Devojka sa pocetka price pita: Sta se desilo? i ja odgovaram: Ma prosulo mi se... Ona: Gospode Boze. Pokupio sam prstom sa pulta ono sto se prosulo i polizao kao nekakav pas, sam sebi se smucih. Zatim ulazm u prostoriju gde radi osoblje radi testiranja. Uveli su interfon sa kamerom na ulazu radi licne sigurnosti a i zaposlili su ljude iz obezbedjenja sto je dobro jer se stalno desavaju otimanja i tuce. Ne znam kako se zove radnica pa cu je u daljem tekstu nazvati Ceca jer voli da peva. Ceca: Hocete li moci (misli na pisanje)? Ja: Da (nadam se). Skidam dugacki mantil u koga sam ubacio boce od metadona i kacim ga na vrata od WC-a a pri tom moram da pazim da se boce ne proliju. Zatim sledi delikatni deo posla kada moram da skidam pantalone i gace tako da se okrecem malo u stranu da mi ne vidi kitu i brzo sedam na WC solju jer iz stojeceg polozaja nema sanse da pisam. I dok tako namestam kitu Ceca me pita: Imate li nesto? Ja: Sta? Da li ste nesto poneli sa sobom? Ja: Ne. Uzimam plasticnu casu u koju moram da ubacim kitu dok ona peva: Skeladzijo, skeladzijo...(Garavi Sokak) I tako gleda ona mene kroz otvorena vrata WC-a i ja gledam nju i vidim da su i druga vrata otvorena i cuju se razni zenski glasovi (nekakva delegacija je dosla u posetu). Ja: Dolazim ovde vec tri godine i nemam ni jedan minus na testovima a i dalje moram da prolazim kroz ovo. CeCa: (Nesto je promumlala na brzaka). Ja: Razumem ja vas, vi samo radite svoj posao, nego komentarisem. Proslo je mozda minut u tisini tj. ona je i dalje pevusila skeladziju dok nije progovorila: jel ide? Ja: Jos malo. Izasla je iz prostorije ali su vrata sirom ostala otvorena i sve je vrvelo od glasova, samo sam cekao da neko bane i vidi kako sedim na solji kao manijak sa otvorenim vratima. Ne znam da li je moguce vecini ljudi da to urade u takvoj situaciji. Posle jedne minute vraca se Ceca i pita: Jeste li zavrsili? Ja: Nisam navikao da to ovako radim, treba mi jos malo vremena. Ceca: Ne mogu vas ja cekati vecno. Ja: E pa sada cekajte kada ste me vec zvali da se testiram. Ceca: Stavicemo vam kateter ako ne mozete. Ja: Stavite sta hocete, bas me briga. Izadjite napolje pa cu zavrsiti. Ceca: Ne moze. Ja: E onda cekaj. Ceca: Znate sta, vase ponasanje je bezobrazno. Ja: Nista vam ne znaci taj beli mantil, zasto mi niste dali Metadon kada ste videli da mi se prosulo? Da niste pevali vec bih zavrsio, sledeci put cutite. Ceca: ovaj test vam se nece priznati, radicete ga ponovo. Okrece ledja i odlazi. Ja: Hocu kurac da radim ponovo. Opasno me je iznervirala. Uspeo sam nekako da napunim casu mokracom. Izlazim iz WC-a i zaticem gomilu ljudi u belim mantilima ispred kancelarije moje doktorke i glasno viknem zeleci da se zalim: Doktorka! Okrece mi se jedna zena u belom mantilu, mislim da je psiholog i kaze: Doktorka je trenutno zauzeta. Zatim odlazim kod Cece i stavljam mokracu na sto i viknem: Nema sanse da ponovo radim test! Krecem prema izlazu ali nailazim na zakljucana vrata koja su povezana sa interfonom i proderem se na sav glas: Otvaraj vrata !!! Ocigledno je resila da me zajebava i ne zeli da mi otvori. Cekao sam dva minuta i posto mi nije otvorila vracam se u prostoriju za izdavanje resen da napravim scenu. Sa njom je radio momak od nekih dva metra, duge kose, oko 25 godina, mrsav, izbusen srebrnim mindjusama i nosi gomilu srebrnog prstenja. Sada cu da im trazim da mi napune novu bocu zbog toga sto mi se prosulo. Vadim bocu koja se prosula i stavljam na sto govoreci: Sada mi napunite novu bocu jer mi se ova prosula. Osoblje se samo pogledalo i nastavilo da radi kao da ne postojim. Cekao sam jos par minuta i tada mi puce film: Jel' vi sedite na usima!!! Cujete li sta vam govorim? Dokle cete se praviti blesavi?! Ceca: opet je nesto promumlala tako da je nisam nista cuo. Proderah se: Sta? Namerno nisam hteo reci "molim" jer to ne zasluzuje. U tom trenutku nailazi radnik obezbedjenja, covek od 2 metra i 130 kila, zajedno sa mojom doktorkom. Oboje me pitaju u cemu je problem. Kazem: Vec treci put dolazim na testiranje... Doktorka: Da? I sada ne zeli da mi prizna test. Vi znate da ja ne pravim probleme, hteo sam da izadjem napolje ali me nisu pustili i sada sam namerno trazio da mi sipaju novu bocu jer mi se prosulo. Doktorka: Koliko se prosulo? Ja: Oko 10 kapi. Doktorka: Ne mozemo vam priznati 10 kapi. Ja: Ma ne bih ni trazio da su me pustili napolje i da mi nije pevala dok sam bio u WC-u a zatim mi kaze da nece priznati test. Doktorka ulazi kod osoblja i zatvara vrata da ne cujem sta pricaju. Posle par minuta izlazi i kaze: Oni nisu culi kada ste trazili da izadjete. Ja: Ovo je bezobrazluk. Doktorka: To nije bezobrazluk. Hocete li sada da izadjete pa cemo posle na miru da popricamo. Ja: Hocu, mogu li da uzmem nazad svoju bocu? Doktorka: Da. Ja: Hvala, dovidjenja. Doktorka: Dovidjenja.
Ma neka dodju vise radikali na vlast.
Нема коментара:
Постави коментар