субота, 17. октобар 2015.

FLIPERANA čet - 14.08.2008



čet - 14.08.2008

FLIPERANA

Pakleni dan.  Pogresno sam izrecitovao adresu taxi dispiceru i ceo dan mi je poceo lose. Vrucina nenormalna. Izlazim iz taxija i dajem coveku 200 din govoreci mu da se vracam za 5 min a on kaze da ne treba da mu ostavljam novac ali ipak mu ostavljam. Ulazim u box gde se deli Metadon i vidim jednoga prosedog coveka koji je medju prvima dosao u centar cim se otvorio. Na sakama mu se vide svezi ubodi od igle ali ocigledno ne moze da ih sakrije tj mozda i moze flasterom ali bi tada verovatno izgledao jos sumnjivije. Mrzim da dolazim ovde i gledam da sto pre nestanem. Vesto slaze  boce a mislio sam da sam ja najbrzi u pakovanju, ocigledno da i ovaj covek ne voli da se zadrzava ovde. Stizem na red i dobijam informaciju da ne mogu da me daju lek i da moram da idem na razgovor kod moje doktorke. Da li mogu da dodjem na razgovor sledece nedelje, taxi me ceka, pitam ja. Ne, udjite unutra i idite kod doktorke, dobijam odgovor. Da li mogu bar terapiju da popijem, pitam. Ne, odgovara mi zena koj je pocela da radi od skora. Vracam svoje prazne boce u kutiju i ulazim uz tresak vratima. Ta vrata uvek treskaju, ako se ne pridrze pri zatvaranju ali uvek imam osecaj da treskaju zbog moga besa. Kucam na vrata od kancelarije moje doktorke ali se niko ne odaziva. Kucam ponovo i ponovo ali nista, stavljam ruku na kvaku, zakljucano. Mislio sam da cu moci da ubedim moju doktorku da odlozimo razgovor jer me ceka taxi ali Vraga. Vracam se kod tehnicara i dobijam informaciju da moram da idem na odeljenje u drugu zgradu. Odlazim kod taxiste koji me ceka u hladu i sa tugom mu saopstavam da ne mogu da se vratim sa njime i pokusavam da izvucem kusur. Uspevam da dobijem 50 din, taxista je vrlo ljubazan ali ja sam vec iznerviran sto moram po vrucini da trazim doktorku a nisu mi dali da popijem moju dozu leka. Ne osecam se dobro, osecam supljinu u glavi kao da cu izgubiti svest svakoga casa ali zurim hitro na krilima besa kod moje doktorke. Sta ima mi da razgovaramo, sta hoce od mene, dolazim ovde godinama a najposlusniji i najmirniji  sam pacijent, cak sam dobio kritiku od nje da to nije dobro, kakva glupost. Dolazim do klinike ali je prolaz do moje doktorke blokiran, vrata su zakljucana i jedna zena u belom mantilu takodje ceka ispred vrata. Nemam nameru da cekam mirno jer se ne osecam dobro, treba mi moja doza leka i zato pritiskam zvono. Cuje se veseli zvuk zvona, kao nekakva video igra. Dolazi sestra i kazem joj da hitno trebam moju doktorku, rece mi da sacekam. Posle 5 minuta se vraca i saopstava mi da je doktorka u centru ali ja sam dosao iz centra i tamo su mi rekli da je doktorka ovde, saopstavam. Sacekajte, idem da je potrazim. Cekam, proslo je 15 min. Pritiskam veselo zvono nervozno ali uzalud, niko ne dolazi. Posle desetak minuta dolazi sestra i kaze mi da je doktorka verovatno negde izasla i da ce se uskoro vratiti. Pa dokle ce da me setaju ovako kao magarca izgovaram besno resen da se vratim u centar. Vracam se nazad i kazem da doktorka nije tamo. Zena mi kaze da je najbolje onda da je sacekam ovde. Pitam je da mi da lek jer se ne osecam dobro i dobijam odgovor da lek ne mogu dobti i da sednem u cekaonicu ako mi nije dobro. Ne zelim da se dalje raspravljam i sedam na stolicu. Posle 30 min dolazi moja doktorka i uz blagi smesak me poziva da udjem. Pita koliko je dugo cekam; 30 min, odgovaram. Taman sam tada izasla iz centra, cutim i sedam na stolicu iako mi nije rekla da sednem. Pozvala sam vas iz dva razloga, zapocinje pricu. Prvi je razlog zato sto se niste dugo javljali. Ne osecam potrebu da se javim, ne koristim nikakve zabranjene lekve... Znam, prekide me ona, ali ste duzni da se javite bar jednom mesecno. Mogu li da se javim telefonom, pitam. Ne, moram licno da vas vidim kaze ona uz nevoljni osmeh i nastavlja pricu...a drugi razlog je to sto smo oformili grupu od sest pacijenata koje ce voditi nas psiholog i ja sam predlozila da vi ucestvujete jer ste se uspesno adaptirali na lek i ovde ste vec dugo... Oh ne, to znaci da cu morati da gubim vreme ovde a ja to ne zelim, odgovaram. Zasto ne zelite, pita ona. Nista pametno nisam cuo ovde i mislim da samo gubim vreme tako. Vidim da se doktorka pomalo uvredila i pita, a sta ocekujete da cujete od nas. Ja sam savrseno svestan svoje situacije, odgovaram, i znam da cu uzimati Metadon do kraja zivota i znam da nema sanse da se skinem a vi pokusavate upravo da me skinete sa leka, ono jedino sto sam trazio od vas je dizanje leka u apoteci i to niste hteli da mi ucinite... Znaci ne zelite da saradujete, pita. Ne, odgovaram. Dobro, ja moram da obavestim nadlezne o tome sta ste odlucili pa se onda vidimo sledece nedelje da vidimo kako cemo dalje. Eto vidite, kazem, ve cete da obavestite nadlezne da ja ne zelim da saradjujem a to ce da povuce sankcije ukidanja terapije i ja cu svakako morati da dolazim i gubim vreme, govorim joj pokusavajuci da sakrijem bes ali me glas izdaje. Vi se ne druzite ni sa kim, prekide me, mislite li da je to normalno. Da, odgovaram joj kratko i besno sto je ocito primetila jer me je pitala zatim: Vi ste se iznervirali nesto? Da, odgovaram. Zasto, pita ona. Kao prvo morao sam da otkazem taxi sto znaci da cu morati da trazim novo vozilo i da palcam jos 200 din vise, zatim sam vas trazio na klinici i tamo sam zvonio nekoliko puta a da niko nije dosao a potom su mi rekli da ste u centru. Zatim nisu hteli da mi daju lek, ne razumem zasto, kazem joj vidno namrstenog lica i povisenog tona. Zato sto se niste odazvali na moj poziv prosle nedelje. Kakav poziv, pitam. Zar vas nisu obavestili na salteru. Ne, odgovaram. Provericemo. Da li vi uvek tako lako planete. Ne, kazem, samo kada ne popijem lek, onda sam nervozan, a prosli put sam planuo kada me je sestra zezala i nije htela da mi prizna test. Secam se, rece ona. Dobicete sada lek, nema razloga da se nervirate, ja ne mogu da budem stalno na jednom mestu, posao zahteva od mene da budem u pokretu, idemo sada da popijete terapiju. Dok smo izlazili pitala me je: Zasto se oblacite stalno u crno? To je moj stil,(kakav crni stil, lupetam samo da zavrsim sto pre razgovor). Zatim resim da joj odgovorim: Belo se lako prlja a crno se ne vidi kada je prljavo. Opet se kiselo nasmejala i usla u prostoriju gde se deli Metadon i upita radnike: Da li ste obavestili pacijenta da treba da se javi na razgovor? Momak od 2 metra odgovara kratko: Da. Tada sam viknuo: To je laz. U trenu sam se pokajao sto sam upotrebio rec laz, medjutim doktorka je presla preko toga bez reci. Kada ste se zadnji put testirali, pita me doktorka. Pre tri nedelje, ali ako zelite testiracu se sada da me ne gnjavite posle. Tada je doktorka lose odreagovala: Znate sta, ovde niko nije zasluzio da kazete da vas gnjave i pazite kako se obracate ljudima. Izvinite, odgovarih, iznerviran sam i zato tako reagujem, rekli ste mi da ne valja kada sam miran i neprimecen, eto sada me vidite u drugom svetlu. Izlazim iz prostorije bez pozdrava a ukleta vrata su tresnula iza mene jace nego ikada. Prelazim na stranu saltera da napokon dobijem lekova i pitam radnika koji je izjavio da sam obavesten: Obavestili ste me telefonom? On cuti. Postavljam isto pitanje po drugi put glasno da moze da cuje i moja doktorka koja je jos uvek bila u prostoriji. Ne, odgovara radnik, nikoga nismo obavestavali telefonom. Vi ste meni saopstili u oci da treba da se javim, pitam pokusavajuci da mu ulovim pogled. Pogledao me je kratko a zatim odgovorio: Nisam vas ja obavestio, neko drugi vas je obavestio. Primetio sam da je moja doktorka izasla tako da nema smisla da nastavljam razgovor. Uzimam svoje lekove i pozdravljam sa hvala i dovidjenja ali ne dobih otpozdrav.
   Lose sam se osecao posle ovog dogadjaja i satima sam sebe preispitivao zasto am tako reagovao burno. Sta ocekuje moja doktorka od pacijenta koji je u polukrizi? Zar ne zna da su tada ljudi psihicki rastrojeni a jos treba i da trpim nepoverljiv odnos osoblja koje laze. Gledaju me kao krivca koji je nesto zgresio koji treba da dokazuje svoju nevinost tako sto cu im svaki mesec skidati gace i pisati dok me oni posmatraju. Moja doktorka ocekuje od mene da dolazim u grupu i da komuniciram sa ostalim pacijentima sto znaci da se siri narkomanski krug. Ne zelim da upoznajem nove narkomane i jedva cekam da sto pre pobegnem iz Metadonskog centra. Mnogo puta su me narkomani sacekivali ispred i trazili da im pomognem sa metadonom a pritom je bilo i burnih reagovanja kada odbijem da im dam moj lek. Jedan me je pljunuo u lice i rekao da ce pozvati ekipu da me prebiju bejzbol palicama i zar posle toga treba da odlazim na to prokleto mesto sa zadovoljstvom i da pritom slusam neku mladu nadobudnu zenu psihologa koja ce da mi drzi lekcije o smislu zivota?

Нема коментара:

Постави коментар